Meni dragi citati iz “Derviš I Smrt» i «Tvrdjava»
 
 


"…Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo,
uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na
nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica
odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja
upije. Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni,
a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se
placa pa i ova ljubav. Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci?
To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto
danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i 
otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Nesreca je sto smo zavoljeli tu 
svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano meki i surovi,
raznjezeni i tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto? 
Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast 
nasoj ludosti…" 
 
 
 
 
“…Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i 
razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce 
se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto 
ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je 
bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. 
Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto 
uvijek nisam bio ono sto sam sad,... “
 
 
 
 
 „...Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio
 dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare I zivot, pa nema ni cistog 
sjecanja ni cistog zivota…”
 
 
 
 
 “…Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca…”
 
 
 
 
 “... prica o Aleksandru Makedonskom... Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon 
mu se veoma svidio,ali je ipak sve polupao. -Zasto? Zar nije lijepo? - pitali su ga.- Bas zato- odgovorio je on.
 -Toliko su lijepe, da bi mi bilo tesko da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio 
vise nego sad…”
 
 
 
 
“Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, 
zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je 
lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu 
ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom….”
 
 
 
 
“…To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina 
potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, 
ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo 
iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji…”
 
 
 
 
“…Žena više voli nežnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba. ..”
 
 
 
 
“…Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Sve drugo je laž. Ili smrt. Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu 
ljudi. A kod živih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo češće…”
 
 
 
 
“…Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta 
od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako 
god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o 
mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih 
tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, 
jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu 
nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u 
toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš…”
 
 
 
 
“…Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima…”
 
 
 
“…Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima…”
 
 
 
“…Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala... “
 
 
 
 
 
“... život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, a ne zato što su gluplji ili pametniji, već zato što su 
jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slučaj ili sreća bacili 
nekome na leđa. Ne treba se uzbuđivati ni zbog čega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dođes pod žrvanj. Ako 
nećes da budeš odozgo, pričuvaj se da ne budeš odozdo, i živi kako ti je volja…”
 
 
 
 
 „...Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog...“
 
 
 
 
“…U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje…”
 
 
 
„...Ljubav je ipak jača od svega...“